KRATAK ŽIVOT NAŠIH PREDAKA

Rijetki su dočekali tridesetu.

Starost je bila privilegij kamenja i drveća.

Djetinjstvo im je trajalo koliko i mladunčetu vuka.

Valjalo je požuriti, sustići život

prije nego što sunce zađe,

prije nego što padne prvi snijeg.

Trinaestogodišnje roditeljice djece,

četverogodišnji tragač za ptičjim gnijezdima u šašini,

dvadesetogodišnji predvodnici u lovu –

tek što su s pojavili, već ih nema.

Krajevi beskraja brzo su srastali.

Vještice su žvakale zaklinjanja

svim još uvijek mladim zubima.

Ocu je naočigled stasavao sin,

pred djedovim očima rađao se unuk.

Uostalom godine nisu brojali.

Brojali su mreže, lonce, kolibe, sjekire.

Vrijeme, tako velikodušno prema svakoj zvijezdi na nebu,

k njima je pružalo skoro praznu ruku

i brzo je povlačilo, kao da žali.

Još korak, još dva

duž svjetlucave rijeke,

što iz mraka izvire i u mraku nestaje.

Nije bilo nijednog trena za gubljenje,

ni odgođenih pitanja i naknadnih spoznaja,

ako se nisu dogodile na vrijeme.

Mudrost nije mogla čekati sijede vlasi.

Morala je vidjeti jasno, prije nego se jasnoća dogodi,

i čuti svaki glas, prije nego što odjekne.

Dobro i zlo –

o tome su znali malo, ali sve:

kad zlo pobjeđuje, dobro se pritaji,

kad se dobro ukazuje, zlo je skriveno.

I jedno i drugo nesavladivi su

i ne da ih se premjestiti nedostižno daleko.

Zato ako je radost, s primjesom je straha,

a ako je očaj, onda nikad bez tihe nade.

Život i kad je dug, uvijek će bit kratak.

Prekratak da bi se tu moglo što dodati.

Wisława Szymborska (1923–2012)