Male ljubaznosti; Danusha Lameris

Razmišljala sam, o tome kako, kada koračaš pretrpanim prolazom, ljudi pomiču noge kako bi propustili. Ili o strancima koji još uvijek govore ‘nazdravlje’ kada netko kihne, ostatak iz starih vremena. ‘nemoj umrijeti’ govorimo.

I, ponekad kada ti se prosipaju limuni po podu trgovine, netko će ti ih pomoći i podići ih. Uglavnom, ne želimo povrijediti jedni druge.

Želimo da nam se pruži šalica kave, još vruće, i želimo zahvaliti osobi koja nam ju pruža. Osmjehnuti se i da nam se oni natrag osmjehnu. Da nam konobarica kaže ‘dušo’ kada pred nas stavlja zdjelicu variva. I da nas vozač u crvenom dostavnom vozilu propusti.

Toliko malo nam je ostalo jednima od drugih.

Daleko od plemena i vatre.

Samo mali trenuci razmjene.

Što ako su oni pravi rad svetog, ti leteći hramovi koje gradimo kada govorimo ‘Uzmite moje sjedalo.’ ‘Prođite ispred mene.’ ‘ Sviđa mi se vaš šešir.’

***