Čovjek i more

Natmur 1M

Čovjek i more

Slobodaru, ti ćeš uvijek voljet more!
Jer ono je odraz čovječje nutrine.
U vrtlogu voda, što skriva ponore,
Vidiš dušu svoju, bezdan pun gorčine.

Ponekad zanesen svojom vjernom slikom,
Miluješ je rukom, pogledom što sanja,
Pa bol srca mine , omamljen urlikom
I pljuskom valova s jezom uzdisaja.

Zagonetno mračni vi ste obadvoje.
Tko zna što ti duša, o čovječe krije?
More, mrak dubina čuva blago tvoje
-nitko vaše tajne još prozreo nije.

Vazda boj bijete, a istog ste bića.
Od iskona borba bijesni svakog trena,
Jer volite samrt i krvoprolića,
Suparnici vječni , braćo nesmiljena!

Baudelaire

ČOVJEK I MORE

Uvijek ćeš, Slobodni, nježno voljet more!
U beskraj prostrtom njegovome valu
Dušu svoju gledaš kao u zrcalu,
A duh tvoj još gorče sakriva ponore.

Ti voliš roniti u grud lika svoga,
Grliš ga očima, rukama, u svome
Srcu se veseliš šumorenju tome,
Sred tog bučna jada, divlje silenoga.

Tajanstveni, tamni, vi ste obadvoje,
Čovječe, još nema mjere tvog bezdana;
More, ti sakrivaš bogatstva neznana,
Tako strašno tajne vi čuvate svoje!

Ipak, eto, tu su stoljeća bezbrojna,
Da se vi bez grižnje, nemilo borite,
Umiranje, pokolj, tako vi volite,
Borioci vječni, braćo nespokojna!

VIDOVIĆ