O konceptu spremnosti

Ovdje se nalazi moj prijevod nekoliko poglavlja iz knjige Magde Gerber “Dear parents:Caring for infants”. Mene su ove misli potakle na puno razmišljanja i volim kako odzvanjaju u meni…

Koncept spremnosti

Često vidimo da se djecu podučava, potiče i očekuje da rade nešto što bazično nisu spremna napraviti. Previše djece se postavlja u sjedeći položaj dok još sama ne mogu sjediti, daje im se igračke koje nisu niti slobodno izabrala niti mogu s njima slobodno rukovati (zvečka kada se da maloj bebi, ona ju refleksno zbog refleksa hvatanja uhvati i jer je to refleksni pokret – ne može ispustiti, a zvuk koji proizvodi je zbunjuje jer je ne vidi u svojoj ruci ako leži… ili joj je prevelika)

…Pokušajte osjetiti kako je bebi: osjećaš da moraš biti ili činiti nešto što ne možeš, moraš nešto napraviti. Ukoliko ležiš mirno na leđima moraš sjesti. Ako i ne možeš samostalno, onda te podupru da to napraviš. Čini se da svi važni ljudi u tvom životu hoće (očeuju) od tebe da učiniš nešto što ne možeš isporučiti.

I ipak … dijete koje ne može sjediti, ne može sjediti, čak i ako ga podupredte jastucima. To samo daje iluziju sjedenja. Sjediti znači da je dijete savladalo sve faze pokreta od ležanja do samostalnog sjedenja. Učenje sjedenja je sasvim druga stvar od samog postavljanja djeteta da sjedi. Ne događa se, kako mnogi ljudi misle, tako da postavljate dijete u sjedeći položaj i onda ono nauči taj položaj. Događa se razvojem brojnih finih pokreta i ravnoteža u raznim položajima koje dijete dugo i uporno uvježbava i isprobava od prvih svjesnih pokreta ruku i nogu do okretanja na bok, do držanja glave i podupiranja…

…

Mnogi roditelji, učitelji i liječnici troše energiju pokušavajući ubrzati razvoj, forsirati djecu da postižu razne stvari koje ne mogu, uče ih nečem što još nisu spremna naučiti. Tužno. Nitko nije na dobitku osim mnogih proizvođača dječje didaktičke i slične opreme koja navodno ubrzava prirodni razvojni proces.

Dok neki ljudi odgovaraju na glas razuma i počinju se pitati što je uistinu dobro za njihovu djecu, bojim se da će mnoge zavarati šareni padobrančići i kartice sa poznatim slikama i dijelovima mozga. Kao rezultat, ljudi bebe bacaju u zrak, uče ih nerelevantnim informacijama, tretiraju ih kao objekte, trpaju ih podacima kao da su računala. To je kao da na silu hranite bebu hranom koju ne može probaviti.

Roditelji silno pokušavaju “naučiti” svoju djecu da i ne shvaćaju što djeca od njih uče. Kada beba ne razumije što se od nje traži, sve što uči je odgovaranje na znakoje koje roditelji daju – izraz lica, ton glasa, fine geste – i uči, poput slona u cirkusu, IZVODITI. Ne cijeni je se za to što jest, nego zbog trikova koje zna izvesti.

Zašto je prihvatiti koncept spremnosti toliko teško? Normalna djeca u normalnom razvoju rade ono što MOGU raditi – nikada ne sabotiraju. Roditelji koji očekuju od svoje djece da budu na nivou koju još nisu dosegla – kreiraju osjećaj neuspjeha i kod bebe i kod sebe.

Zar ljudi ne vide kako to utječe na bebu kada se ne cijeni ono što može raditi, a očekuje se nešto što ne može? Kakvo tužno i zbunjujuće iskustvo za bebu kada nikako ne možeš ostvariti roditeljska očekivanja. Kako frustrirajuće za roditelje – da ne možeš uživati u tome što tvoje dijete upravo čini i jest. Čini mi se da pri tom svi gube.

Ne bi li bilo bolje i za dijete i za roditelja kada bi se roditelj opustio i živao naprosto promatrajući što dijete upravo u ovom trenutku radi? Umjesto da stalno uče bebu kako da radi ono što trenutno ne može napraviti jer jednostavno nije dosegla taj stupanj razvoja…

Ukoliko razmišljamo o tome da normalna zdrava beba nauči hodati, govoriti razumjeti i komunicirati u tri godine – mogli bismo to nazvati nevjerojatnim i čudesnim godinama. Ostatak vremena, dijete proširuje svoje osnosvno znanje. Zašto bi se netko pokušao uplesti u taj savršeni rani razvoj?

…

Razvojni koraci (milestones)

Istraživanje u Loczy-u (poznatom međunarodnom institutu u kojem se vrše istraživanja bazirana na promatranju beba – danas poznat kao Pikler institut, prema Emmi Pikler, koja je kreirala metode rada s bebama) pokazala su širok raspon vremena u kojima pojedine bebe dosižu pojedine razvojne točke (milestones). Promatranja normalnih mađarskih beba pokazala su da je normalno da se beba počne okretati s leđa na trbuh u rasponu od 19 tjedana pa sve do 39 tjedana starosti. Zatim, beba koja se može okrenuti na trebuh, treba moći podići glavu i držati je samostalno da bi se mogla okretati natrag na leđa i onda se igrati bilo na leđima bilo na trbuhu – to se može dogoditi bilo kad između 22 i 41 tjedna nakon poroda. Prosječni raspon u kojem su se bebe mogle udobno dovesti u sjedeći položaj je između 38 tjedana i 16 mjeseci. Vidite, normalni raspon je jako jako širok.

Kako možete znati da su vaša očekivanja o razvjoju vašeg djeteta prikladna? Promatranjem, prihvaćanjem i uživanjem onog što beba samostalno inicira i onog što upravo aktivno radi.
Iako postoje norme prosječnog razvoja, ne moramo se puno brinuti zbog njih, osim ako beba nije u puno stvari puno drugačija od beba usporedne dobi. Roditelji i profesionalnci koji čekaju na sljedeće i sljedeće “postignuće” na žalost tužno propuštaju male čudnovate promjene koje se stalno događaju.

…

Čemu žurba?

Na žalost, koncept spremnosti je u našem “instant” društvu postao koncept “što ranije, to bolje”. Previše ‘stručnjaka’ postavljaju pritisak na roditelje da uče svoju djecu sve ranije i ranije.

Čemu žurba? Zar nam životni vijek nije sve duži i duži? Nemamo li sve više vremena da učimo s uživanjem, slijedeći svoje interese i spremnost?

Često pitam roditelje: Koliko ste imali mjeseci kada ste naučili sjediti? Nitko se ne može sjetiti. Koja je dobrobit ranog sjedenja? Zašto se toliko ljudi zakačilo na koncept “ranije je bolje”? Kako nam se životni vijek produžuje, zašto ne usporimo? Zašto se koncepti spremnosti i motivacije tako malo spominju u odgoju djece?

Zašto je ranije bolje? Kašto trošiti novac i energiju na nemoguće?

Djeca ne trebaju nervozne roditelje i razne gadgete (stvari). Djeca trebaju vrijeme, vrijeme za rast i razvoj u skladu sa svojim unutrašnjim biološkim ritmom.

Znate, živimo u veoma ubrzanom društvu. Moraš ovo, moraš ono, juriš tamo, voziš ovamo, žuriš žuriš i moraš moraš. I često to oduzima toliko vremena, energije, novaca, svega… Koju cijenu naša djeca plaćaju za to što im činimo sve te stvari koje im zaparavo ne trebaju? Zašto to činimo?

Provela sam svoj odrasli život pokušavajući shvatiti zašto se roditelji i okolina stavljaju u takvu utrku – čemu žurba? Pokušavam prenijeti roditeljima i učiteljima zadovoljstvo koje mogu osjetiti ako samo promatraju to što bebe rade, to prihvate i u tome uživaju….
Kada bismo mogli promatrati djecu kao da su kompletno kompetentna za razvojnu fazu u kojoj se upravo nalaze mogli bismo učiti o njima i od njih. To bi nas moglo podsjetiti kako je to biti “stvaran” “istinit” “autentičan” – jer bebe to jesu.

Ono što bebama treba jest mogućnost i vrijeme da upiju i shvate svijet oko sebe. Vjerujem da je to toliko važno da se ne može pretjerano naglasiti.

Magda Gerber: Your Self-Confident Baby: How to Encourage Your Child’s Natural Abilities from the Very Start
Magda Gerber: Dear Parent: Caring for Infants With Respect